Stoti put „Neoplanta” u Novosadskom pozorištu
Povodom jubileja, glumački ansambl je stoti put izašao na scenu, a uoči izvođenja u studiju pozorišta organizovan je razgovor sa Laslom Vegelom.
„Neoplanta” (i roman i predstava) govori o Novom Sadu, o toj multinacionalnoj sredini koju istorija nije štedela i u kojoj su stanovnici snažno osećali promene vlasti.
Od Marije Terezije, preko leda na Dunavu, pa sve do političkih promena krajem 20. veka – sve je to sadržano u ovoj priči. U predstavi su ti politički obrti još snažnije naglašeni, a reditelj je gotovo dokumentaristički nadogradio ionako složen roman.
Roman u formi višeslojnog istorijskog romana o gradu istražuje identitet i traume multinacionalnog Novog Sada. Bavi se kolektivnim suočavanjem s prošlošću, mogućnostima i ograničenjima multikulturalizma, kao i susretom ličnih sudbina i zajedničke istorije.
Laslo Vegel, pisac: „Kada pišem roman, zaboravim na istoriju. Zapravo, kada junaci počnu da veruju, tada počinju da promišljaju sopstvenu priču. U jednom romanu ima više priča. Recimo, u „Balkanskoj lepotici” ih ima tri-četiri: više generacija, više stanovišta. I u „Neoplanti” ih ima najmanje dve. Dakle, svako priča svoju priču, a čitalac izvodi svoju. Neka je nadogradi. Tome bih se najviše radovao.”
Predstava je gostovala u pozorištima susednih zemalja i na gotovo svim festivalima u regionu, odakle se najčešće vraćala s nagradama.
Malo je predstava koje dožive stoto izvođenje, ali kod reditelja Andraša Urbana to nije retkost – ranije su i predstave „Urbi et Orbi” i „Marta Bereš One Girl Show” dočekale stoto izvođenje. To su produkcije Pozorišta „Deže Kostrolanji” iz Subotice.
Od predstava Novosadskog pozorišta, pre „Neoplante” je samo „Igra u dvorcu” doživela stoto izvođenje – komedija Ferenca Molnara igrala se od 1977. gotovo dve decenije.
Premijera predstave „Neoplanta” održana je 16. februara 2014. godine i potom je godinama ostala na repertoaru. U Novosadskom pozorištu u četvrtak je izvedena po stoti put. Predstavu je režirao Andraš Urban.
Andraš Urban, reditelj: „Želeli smo da napravimo predstavu o Novom Sadu zajedno sa Katom Đarmati, a u isto vreme sam već razgovarao s Laslom Vegelom o „Neoplanti”. Tada mi je sinulo da postoji jedan roman o Novom Sadu u kojem je ispričana jedna priča drugačija od one koju smo prvobitno zamislili, ali koja govori o nečemu što mi, kao vojvođanski Mađari, negde nosimo u sebi. To su teme o kojima govorimo, ali i ne govorimo – sme se, ali i ne sme govoriti. Nešto mislimo ili osećamo, a onda se to u stvarnosti, čim izađemo na ulicu, preinači. Bio je to vrlo pogodan i snažan tekst da se dogodi takvo suočavanje i razjašnjenje.”
Jedna od ključnih ideja predstave jeste da identitet grada, a time i čoveka, nikada nije jedinstven ni konačan, već se neprestano oblikuje. Komad ukazuje na to da istorijski događaji – ratovi, politički preokreti, tragedije – ostavljaju dubok trag u duši zajednice i da je bez njihovog suočavanja teško uspostaviti istinski dijalog.
„Neoplanta”, međutim, još ne odlazi u „pozorišnu penziju” – u martu je ponovo na repertoaru teatra.
